A theme of the age, at least in the developed world, is that people crave silence and can find none. The roar of traffic, the ceaseless beep of phones, digital announcements in buses and trains, TV sets blaring even in empty offices, are an endless battery and distraction. The human race is exhausting itself with noise and longs for its opposite—whether in the wilds, on the wide ocean or in some retreat dedicated to stillness and concentration. Alain Corbin, a history professor, writes from his refuge in the Sorbonne, and Erling Kagge, a Norwegian explorer, from his memories of the wastes of Antarctica, where both have tried to escape.
And yet, as Mr Corbin points out in "A History of Silence", there is probably no more noise than there used to be. Before pneumatic tyres, city streets were full of the deafening clang of metal-rimmed wheels and horseshoes on stone. Before voluntary isolation on mobile phones, buses and trains rang with conversation. Newspaper-sellers did not leave their wares in a mute pile, but advertised them at top volume, as did vendors of cherries, violets and fresh mackerel. The theatre and the opera were a chaos of huzzahs and barracking. Even in the countryside, peasants sang as they drudged. They don’t sing now.
What has changed is not so much the level of noise, which previous centuries also complained about, but the level of distraction, which occupies the space that silence might invade. There looms another paradox, because when it does invade—in the depths of a pine forest, in the naked desert, in a suddenly vacated room—it often proves unnerving rather than welcome. Dread creeps in; the ear instinctively fastens on anything, whether fire-hiss or bird call or susurrus of leaves, that will save it from this unknown emptiness. People want silence, but not that much. | Tema ovog doba, barem u razvijenom svijetu, je da ljudi žude za tišinom i ne nalaze je. Huk saobraćaja, neprestano zvonjenje telefona, digitalne najave u autobusima i vozovima, treštanje televizora čak i u praznim kancelarijama, stvara beskrajan nemir i rasijanost. Ljudska rasa se iscrpljuje bukom i žudi za njenom suprotnošću - bilo u divljini, na okeanskoj pučini ili u nekom skloništu posvećenom miru i koncentraciji. Alan Korbin, profesor istorije, piše iz svog utočišta u Sorboni, a Erling Kage, norveški istraživač, iz svojih sjećanja na otpad Antarktika, gdje su oboje pokušali da pobjegnu. Pa ipak, kako ističe gospodin Korbin u „Istoriji tišine”, vjerovatno nema više buke nego što je nekada bilo. Prije pneumatskih guma, gradske ulice bile su ispunjene zaglušujućom bukom udara točkova obloženih metalom i potkovica o kamen. Prije dobrovoljne izolacije putem mobilnih telefona, autobusima i vozovima je odzvanjao razgovor. Prodavci novina nisu dostavljali svoju robu u nemuštim svežnjevima, već su ih reklamirali punim kapacitetom kao i prodavci višanja, ljubičica i svježe skuše. U pozorištu i operi postojao je haos pozitivnih i negativnih ovacija. Čak su i na selu seljaci pjevali dok su obavljali teške poslove. Sada ne pjevaju. Ono što se promijenilo nije toliko vezano za nivo buke, na koji su se takođe žalila ranija stoljeća, već za nivo rasijanosti koji zauzima prostor koji bi mogla da zaposjedne tišina. Tu se nadvija još jedan paradoks, jer onda kada tišina zaista zaposjedne ovaj prostor - u dubini borove šume, u goloj pustinji, u iznenadno upražnjenoj sobi - često se prije ispostavlja neželjenom, nego dobrodošlom. Pojavljuje se strah; uho se instinktivno koncentriše na bilo što, bilo da se radi o šištanju vatre ili cvrkutu ptice ili šuštanju lišća, što će ga spasiti od ove nepoznate praznine. Žele ljudi tišinu, ali ne toliko. |