A theme of the age, at least in the developed world, is that people crave silence and can find none. The roar of traffic, the ceaseless beep of phones, digital announcements in buses and trains, TV sets blaring even in empty offices, are an endless battery and distraction. The human race is exhausting itself with noise and longs for its opposite—whether in the wilds, on the wide ocean or in some retreat dedicated to stillness and concentration. Alain Corbin, a history professor, writes from his refuge in the Sorbonne, and Erling Kagge, a Norwegian explorer, from his memories of the wastes of Antarctica, where both have tried to escape.
And yet, as Mr Corbin points out in "A History of Silence", there is probably no more noise than there used to be. Before pneumatic tyres, city streets were full of the deafening clang of metal-rimmed wheels and horseshoes on stone. Before voluntary isolation on mobile phones, buses and trains rang with conversation. Newspaper-sellers did not leave their wares in a mute pile, but advertised them at top volume, as did vendors of cherries, violets and fresh mackerel. The theatre and the opera were a chaos of huzzahs and barracking. Even in the countryside, peasants sang as they drudged. They don’t sing now.
What has changed is not so much the level of noise, which previous centuries also complained about, but the level of distraction, which occupies the space that silence might invade. There looms another paradox, because when it does invade—in the depths of a pine forest, in the naked desert, in a suddenly vacated room—it often proves unnerving rather than welcome. Dread creeps in; the ear instinctively fastens on anything, whether fire-hiss or bird call or susurrus of leaves, that will save it from this unknown emptiness. People want silence, but not that much. | Jedna od tema suvremene epohe, bar u razvijenom svijetu, jeste da ljudi žude za tišinom i ne uspijevaju ju naći. Prometna buka, neprekidno pištanje mobitela, digitalne obavijesti u autobusima i vlakovima, televizori koji trešte čak i u praznim uredima, beskrajno su zlostavljanje i odvlačenje pažnje. Ljudska se rasa iscrpljuje bukom, a istovemeno žudi za njenom suprotnošću - bilo u divljini, na oceanskim prostranstvima ili u nekom od duhovnih centara posvećenih tišini i koncentraciji. Alain Corbin, profesor povijesti, piše iz svog utočišta u Sorboni, a Erling Kagge, norveški istraživač, iz svojih sjećanja na bespuća Antarktika, gdje su obojica pokušali pobjeći. Pa ipak, kao što ističe g. Corbin u "Povijesti tišine", vjerojatno nema više buke nego što je nekoć bilo. Prije pneumatskih guma, gradske ulice su bile pune zaglušujuće zveke kotača obrubljenih metalima i potkovica na kamenu. Prije dobrovoljne izolacije nametnute mobilnim telefonima, autobusi i kupei vlakova su odzvanjali razgovorom. Prodavači novina nisu ostavljali svoju robu poput nijemih gomila, nego su ju reklamirali što je moguće glasnije, kao što su to činili i prodavači trešanja, ljubičica i svježe skuše. Kazalište i opera su bili ispunjeni kaotičnim klicanjem i podrškom auditorija. Čak su i na selu, seljaci pjevali dok su crnčili. Sada ne pjevaju. Ono što se promijenilo nije toliko razina buke, na koju su i prethodna stoljeća imala pritužbe, već razina distrakcije, koja zauzima prostor kojim je tišina mogla zavladati. Tu se nazire jedan drugi paradoks, kad ona zavlada – u dubinama borovih šuma, u goloj pustinji, u iznenadno ispražnjenoj prostoriji – često se pokazuje obeshrabrujućom prije nego poželjnom. Uvlači se jeza; uho se instinktivno kači na sve, bilo da je to pucketanje vatre, zov ptica ili šuškanje lišća, što će ga spasiti od ove nepoznate prazine. Ljudi hoće tišinu, ali ne baš toliko. |