ProZ.com translation contests »
25th translation contest: "Alien first impressions" » English to Croatian » Entry #31165


Source text in English

Translation #31165

Imagine dining in a European capital where you do not know the local language. The waiter speaks little English, but by hook or by crook you manage to order something on the menu that you recognise, eat and pay for. Now picture instead that, after a hike goes wrong, you emerge, starving, in an Amazonian village. The people there have no idea what to make of you. You mime chewing sounds, which they mistake for your primitive tongue. When you raise your hands to signify surrender, they think you are launching an attack.

Communicating without a shared context is hard. For example, radioactive sites must be left undisturbed for tens of thousands of years; yet, given that the English of just 1,000 years ago is now unintelligible to most of its modern speakers, agencies have struggled to create warnings to accompany nuclear waste. Committees responsible for doing so have come up with everything from towering concrete spikes, to Edvard Munch’s “The Scream”, to plants genetically modified to turn an alarming blue. None is guaranteed to be future-proof.

Some of the same people who worked on these waste-site messages have also been part of an even bigger challenge: communicating with extraterrestrial life. This is the subject of “Extraterrestrial Languages”, a new book by Daniel Oberhaus, a journalist at Wired.

Nothing is known about how extraterrestrials might take in information. A pair of plaques sent in the early 1970s with Pioneer 10 and 11, two spacecraft, show nude human beings and a rough map to find Earth—rudimentary stuff, but even that assumes aliens can see. Since such craft have no more than an infinitesimal chance of being found, radio broadcasts from Earth, travelling at the speed of light, are more likely to make contact. But just as a terrestrial radio must be tuned to the right frequency, so must the interstellar kind. How would aliens happen upon the correct one? The Pioneer plaque gives a hint in the form of a basic diagram of a hydrogen atom, the magnetic polarity of which flips at regular intervals, with a frequency of 1,420MHz. Since hydrogen is the most abundant element in the universe, the hope is that this sketch might act as a sort of telephone number.
Zamislite da objedujete u nekoj europskoj prijestolnici, a ne govorite jezik mještana. Konobar natuca nešto engleskoga, ali nekako, na jedvite jade, uspijete naručiti nešto s jelovnika što prepoznajete, pojesti obrok i platiti ga. Sada umjesto toga zamislite drukčiju situaciju - nakon planinarenja koje pođe po zlu, potpuno izgladnjeli pojavite se u nekom amazonskom selu. Tamošnji ljudi nemaju pojma što bi trebali misliti o vama. Odglumite zvukove žvakanja, a oni to pogrešno protumače za vaš primitivni jezik. Kada podignete ruke u zrak iskazujući time svoju predaju, oni pomisle da krećete u napad.

Teško je komunicirati bez zajedničkog konteksta. Primjerice, radioaktivna područja moramo ostaviti netaknutima desecima tisuća godina. Pa ipak, s obzirom da je onaj engleski od prije samo 1000 godina sada nerazumljiv većini svojih suvremenih govornika, agencije se muče s osmišljavanjem upozorenja o nuklearnom otpadu. Povjerenstva odgovorna za taj zadatak došla su na sve moguće ideje - od postavljanja visokih betonskih šiljaka, preko „Krika“ Edvarda Muncha, do biljaka koje su genetski modificirane da poprime zabrinjavajuću plavu boju. Ni za što navedeno nemamo jamstvo da će služiti svojoj svrsi i u budućnosti.

Neki od ljudi koji su radili na spomenutim upozorenjima za odlagališta opasnog otpada bili su dio još većeg izazova: uspostavljanje komunikacije s izvanzemaljskim životom. Nova knjiga Daniela Oberhausa, novinara Wireda, „Izvanzemaljski jezici“ govori upravo o toj temi.

Ništa ne znamo o tome kako izvanzemaljci primaju informacije. Dvije smo pločice poslali u svemir ranih sedamdesetih godina prošloga stoljeća dvjema svemirskim letjelicama, Pioneerom 10 i 11. Pločice prikazuju obnažena ljudska bića i nepreciznu kartu kako pronaći Zemlju - neke elementarne stvari, ali čak i u takvoj situaciji pretpostavljamo da izvanzemaljci imaju osjetilo vida. S obzirom da su izgledi da izvanzemaljci pronađu letjelice poput Pioneera gotovo zanemarivi, veće izglede za uspostavljanje kontakta imaju radijski prijenosi sa Zemlje koji putuju brzinom svjetlosti. No kao što zemaljski radio mora biti podešen na ispravnu frekvenciju, isto tako mora biti i međuzvjezdana vrsta. A kako bi izvanzemaljci nabasali na onu pravu? Pioneerova pločica daje im naznaku u obliku osnovne sheme atoma vodika, čiji se magnetski polaritet mijenja u pravilnim intervalima na frekvenciji od 1420 MHz. Vodik je jedan od najrasprostranjenijih elemenata u svemiru, stoga nada leži u tome da ta skica s pločice možda posluži kao neka vrsta telefonskog broja.


Discuss this entry