Zamislite da večerate u glavnom gradu neke europske zemlje čiji jezik ne govorite. Konobar tek natuca engleski, ali nekako ipak uspijevate naručiti neko jelo koje ste prepoznali u jelovniku, pojedete i platite. Potom zamislite da nakon pješačkog izleta koji je pošao po zlu posve izgladnjeli nabasate na selo u Amazonskoj prašumi. Njegovi žitelji nemaju pojma tko ili što ste. Oponašate zvuke žvakanja, a oni ih pogrešno protumače kao vaš primitivni jezik. Kad podignete ruke da biste im dali do znanja da se predajete, oni pomisle da ćete ih napasti.

Teško je komunicirati bez zajedničkog konteksta. Primjerice, mjesta kontaminirana radijacijom valjalo bi ostaviti na miru desecima tisuća godina; ipak, s obzirom na to da je engleski jezik otprije svega 1000 godina danas nerazumljiv većini njegovih suvremenih govornika, agencije za nuklearni otpad bile su na mukama kako izraditi upozorenja koja takav otpad prate. Za to zadužena povjerenstva predlagala su sve, od visokih betonskih šiljaka i „Vriska” Edvarda Muncha do genetski modificiranih biljaka upozoravajuće plave boje. Ništa od navedenog ne jamči prevladavanje svih izazova koje donosi budućnost.

Među ljudima koji su se bavili upozorenjima o radioaktivnom otpadu bilo je i onih koji su bili dijelom još većeg izazova: komuniciranja s izvanzemaljskim životom. To je tema djela „Izvanzemaljski jezici”, nove knjige Daniela Oberhausa, novinara časopisa Wired. 

Ne znamo ništa o tome kako bi izvanzemaljska bića mogla upijati informacije. Par ploča poslanih početkom 1970-ih u dvama svemirskim letjelicama, Pioneeru 10 i 11, prikazuje naga ljudska bića i grubu kartu za lociranje Zemlje u svemiru – osnovne stvari, no čak se i time pretpostavlja da izvanzemaljci posjeduju čulo vida. Budući da takve letjelice imaju tek beskrajno male šanse da budu otkrivene, vjerojatnije je da će eventualni kontakt biti uspostavljen zahvaljujući radijskim signalima sa Zemlje koji putuju brzinom svjetlosti. Ipak, kao što zemaljski radio mora biti podešen na pravu frekvenciju, tako će morati biti i onaj međuzvjezdani. Kako će izvanzemaljci naći ispravnu frekvenciju? Pioneerova ploča daje im putokaz u vidu osnovnog dijagrama atoma vodika, čiji se magnetski polaritet prevrće u redovitim intervalima, uz frekvenciju od 1420 MHz. Kako je vodik najzastupljeniji element u svemiru, postoji nada da bi ova skica mogla poslužiti kao neka vrsta telefonskog broja.

Zamislite da objedujete u nekoj europskoj prijestolnici, a ne govorite jezik mještana. Konobar natuca nešto engleskoga, ali nekako, na jedvite jade, uspijete naručiti nešto s jelovnika što prepoznajete, pojesti obrok i platiti ga. Sada umjesto toga zamislite drukčiju situaciju - nakon planinarenja koje pođe po zlu, potpuno izgladnjeli pojavite se u nekom amazonskom selu. Tamošnji ljudi nemaju pojma što bi trebali misliti o vama. Odglumite zvukove žvakanja, a oni to pogrešno protumače za vaš primitivni jezik. Kada podignete ruke u zrak iskazujući time svoju predaju, oni pomisle da krećete u napad.

Teško je komunicirati bez zajedničkog konteksta. Primjerice, radioaktivna područja moramo ostaviti netaknutima desecima tisuća godina. Pa ipak, s obzirom da je onaj engleski od prije samo 1000 godina sada nerazumljiv većini svojih suvremenih govornika, agencije se muče s osmišljavanjem upozorenja o nuklearnom otpadu. Povjerenstva odgovorna za taj zadatak došla su na sve moguće ideje - od postavljanja visokih betonskih šiljaka, preko „Krika“ Edvarda Muncha, do biljaka koje su genetski modificirane da poprime zabrinjavajuću plavu boju. Ni za što navedeno nemamo jamstvo da će služiti svojoj svrsi i u budućnosti.

Neki od ljudi koji su radili na spomenutim upozorenjima za odlagališta opasnog otpada bili su dio još većeg izazova: uspostavljanje komunikacije s izvanzemaljskim životom. Nova knjiga Daniela Oberhausa, novinara Wireda, „Izvanzemaljski jezici“ govori upravo o toj temi.

Ništa ne znamo o tome kako izvanzemaljci primaju informacije. Dvije smo pločice poslali u svemir ranih sedamdesetih godina prošloga stoljeća dvjema svemirskim letjelicama, Pioneerom 10 i 11. Pločice prikazuju obnažena ljudska bića i nepreciznu kartu kako pronaći Zemlju - neke elementarne stvari, ali čak i u takvoj situaciji pretpostavljamo da izvanzemaljci imaju osjetilo vida. S obzirom da su izgledi da izvanzemaljci pronađu letjelice poput Pioneera gotovo zanemarivi, veće izglede za uspostavljanje kontakta imaju radijski prijenosi sa Zemlje koji putuju brzinom svjetlosti. No kao što zemaljski radio mora biti podešen na ispravnu frekvenciju, isto tako mora biti i međuzvjezdana vrsta. A kako bi izvanzemaljci nabasali na onu pravu? Pioneerova pločica daje im naznaku u obliku osnovne sheme atoma vodika, čiji se magnetski polaritet mijenja u pravilnim intervalima na frekvenciji od 1420 MHz. Vodik je jedan od najrasprostranjenijih elemenata u svemiru, stoga nada leži u tome da ta skica s pločice možda posluži kao neka vrsta telefonskog broja.

Zamislite da večerate u glavnom gradu neke europske zemlje čiji jezik ne govorite. Konobar vrlo loše govori engleski, ali nekako uspijete naručiti nešto što ste uspjeli prepoznati na jelovniku, pojedete i platite. A sada zamislite da se vaša šetnja završi loše, i vi se nađete izgladnjeli u nekom amazonskom selu. Ljudi tamo nemaju pojma što bi s vama učinili. Oponašate zvukove žvakanja, što oni zamjene za vaš primitivan jezik. Kad podignete ruke kako biste pokazali da se želite predati, oni misle da ih želite napasti.

Komunicirati bez zajedničkog konteksta vrlo je teško. Na primjer, radioaktivna mjesta moraju ostati nedirnutima desecima tisuća godina; ali, s obzirom na to da engleski jezik od prije samo tisuću godina danas više nije razumljiv većini njegovih suvremenih govornika, agencije imaju velikih poteškoća sastaviti upozorenja koja prate nuklearni otpad. Odbori odgovorni za to smišljali su već svašta, od visokih betonskih bodlji, preko "Vriska" Edvarda Muncha, do biljaka tako genetski modificiranih da postanu upozoravajuće plave. Za nijednu od njih nije zajamčeno da će djelovati i u budućnosti.

Neki od tih istih ljudi koji su radili na tim porukama za odlagališta otpada, učestvovali su također u još većem izazovu: komunikaciji s izvanzemaljskim životom. Ovo je tema nove knjige novinara Wireda, Daniela Oberhausa, "Izvanzemaljski jezici".

Potpuno je nepoznato kako bi izvanzemaljci mogli primati informacije. Dvije ploče poslane početkom sedamdesetih godina sa svemirskim sondama Pioneer 10 i 11, prikazuju gola ljudska bića i grubu kartu koja ilustrira položaj Zemlje - to su osnovne stvari, ali čak i to povlači pretpostavku da izvanzemaljci mogu vidjeti. Budući da takve sonde imaju vrlo male šanse da budu pronađene, vjerojatnije je da će radio valovi emitirani sa Zemlje, šireći se brzinom svjetlosti, uspostaviti kontakt. Ali kao što zemaljski radio mora biti podešen na pravu frekvenciju, tako to mora biti također i međuzvjezdana vrsta. Na koji bi način izvanzemaljci mogli pogoditi ispravnu? Pioneer-ova ploča daje sugestiju u obliku jednostavnog dijagrama atoma vodika, čiji se magnetski polaritet mijenja u redovitim intervalima sa frekvencijom od 1420 MHz. Budući da je vodik najzastupljeniji kemijski element u svemiru, postoji nada da bi ova skica mogla predstavljati neku vrstu telefonskog broja.

Zamislite da večerate u nekom europskom velegradu i ne znate lokalni jezik. Konobar govori vrlo malo engleski, ali nekako ipak uspijevate naručiti nešto sa menija što prepoznajete, pojesti i platiti. Sad zamislite umjesto toga da ste zalutali i našli se pregladnjeli u nekom amazonskom selu. Tamošnji ljudi nemaju pojma što da rade s vama. Proizvodite zvukove žvakanja, a oni misle da je to vaš primitivni jezik. Kad dignete ruke u znak predaje, oni misle da krećete u napad.

Komunikacija bez podijeljenog konteksta je teška. Na primjer, radioaktivna zemljišta moraju ostati nedirnuta desetcima tisuća godina; a uzevši u obzir da je engleski jezik od prije 1000 godina danas nerazumljiv većini suvremenih govornika, agencije su se mučile pri stvaranju upozorenja uz nuklearni otpad. Organizacije odgovorne za to su smislile sve: od podizanja cementnih šiljaka, preko "Vriska" Edvarda Muncha, do biljaka genetski modificiranih tako da im se boja pretvori u alarmantnu plavu. Nema nikakve garancije da će išta od toga vrijediti u budućnosti.

Neki od ljudi koji su radili na tim porukama su bili sudionici još većeg izazova: komunikacije s izvanzemaljskim životom. To je tema knjige "Izvanzemaljski životi" Daniela Oberhausa, novinara časopisa Wired.

Ništa se ne zna o načinu na koji bi izvanzemaljci mogli shvatiti informacije. Par pločica lansiranih u ranim sedamdesetim letjelicama Pioneer 10 i 11 prikazuju gola ljudska bića i približnu kartu za pronalazak Zemlje - osnovne stvari, ali čak i za to je pretpostavka da izvanzemaljci mogu vidjeti. Budući da postoji mikroskopski sitna vjerojatnost da takva letjelica bude pronađena veća je šansa da kontakt bude uspostavljen radio prijenosima sa Zemlje koji putuju brzinom svjetlosti. Ali, kao što zemaljski radio mora biti spojen na pravu frekvenciju, tako mora i međuzvjezdani. Kako da izvanzemaljci pronađu pravu frekvenciju? Plaketa na Pioneeru daje natuknicu u obliku osnovnog dijagrama atoma vodika čija magnetska polarnost se mijenja u osnovnim intervalima, s frekvencijom od 1,420 MHz. Budući da je vodik najčešći element u svemiru, postoji nada da bi taj nacrt mogao poslužiti kao neka vrsta telefonskog broja.

Zamislite da večerate u europskom glavnom gradu u kojemu ne poznajete mjesni jezik. Konobar zna nešto malo engleskog, no vi na ovaj ili onaj način uspijete naručiti s jelovnika nešto što vam je poznato. Pojeli ste i platili. Zamislite sada umjesto toga da ste se, nakon što je izlet pošao po zlu, pojavili u jednom amazonskom selu umirući od gladi. Tamošnji ljudi pojma nemaju što bi s vama. Oponašate zvukove žvakanja koje oni zamijene za vaš primitivan jezik. Kad podignete ruke u znak predaje, oni misle da krećete u napad.

Teško je komunicirati bez zajedničkog konteksta. Primjerice, radioaktivna mjesta moraju ostati netaknutima na desetke tisuća godina; no, s obzirom na to da je engleski otprije tisuću godina sada većini svojih suvremenih govornika nerazumljiv, agencije su se potrudile napraviti upozorenja koja idu uz nuklearni otpad. Povjerenstva koja su za to odgovorna pronašla su rješenje za sve od visokih betonskih šiljaka do "Krika" Edvarda Muncha i do biljaka koje su genetski modificirane da poprime uznemirujuću plavu boju. Ni za što se ne jamči da će biti prilagođeno budućim potrebama.

Neki od ljudi koji su radili na tim porukama za odlagališta također su bili dijelom još većeg izazova: komuniciranja s izvanzemaljskim životom. To je tema "Izvanzemaljskih jezika", nove knjige Wiredovog novinara Daniela Oberhausa.

Ništa se ne zna o tome kako bi izvanzemaljci mogli primati informacije. Par ploča koje su na dvama svemirskim letjelicama, Pioneeru 10 i 11, poslane u ranim sedamdesetima, prikazuju gola ljudska bića i ugrubo nacrtanu kartu do Zemlje - to su osnovne stvari, no ipak pretpostavljaju da izvanzemaljci mogu vidjeti. Budući da za takvu letjelicu postoji beskonačno mala šansa da će biti pronađena, radio emitiranja sa Zemlje i putovanja brzinom svjetla izglednija su za uspostavljanje kontakta. No, baš kao što zemaljski radio mora biti namješten na pravu frekvenciju, tako mora biti i onaj međuzvjezdani. Kako da izvanzemaljci naiđu tamo gdje treba? Pioneerova ploča daje im trag u obliku osnovnog dijagrama vodikovog atoma čiji se magnetski polaritet mijenja u pravilnim intervalima na frekvenciji od 1420 MHz. Budući da je vodik najzastupljeniji element u svemiru, postoji nada da bi taj crtež mogao poslužiti kao neka vrsta broja telefona.

Zamislite kako večerate u europskoj metropoli čiji lokalni jezik ne poznajete. Konobar natuca engleski, no snalazite se kako god znate i umijete i naručujete s menija nešto što prepoznajete, pojedete to i platite. Sada si pak predočite kako, nakon što izlet pođe po zlu, izbijete posve izgladnjeli u nekom amazonskom selu. Tamošnji mještani nemaju pojma što bi s vama radili. Oponašate zvukove žvakanja, što oni pak zamijene za vaš primitivni jezik. Kada podignete ruke uvis u znak predaje, oni misle da krećete u napad.

Komuniciranje bez zajedničkog konteksta je teško. Primjerice, radioaktivnim odlagalištima nitko ne bi smio pristupiti desecima tisuća godina; ipak, s obzirom na to da je engleski jezik od prije samo tisuću godina danas nerazumljiv većini svojih suvremenih govornika, agencije su se uhvatile u koštac s osmišljavanjem upozorenja koja bi označavala nuklearni otpad. Odbori nadležni za isto dosjetili su se svačega – od uzdizanja golemih betonskih šiljaka, preko „Krika“ Edvarda Muncha do genetski modificiranih biljaka koje bi izrasle alarmantno plave boje. Ni jedna ideja nije jamac dugoročne održivosti.

Neki od tih istih ljudi koji su radili na spomenutim porukama za nuklearna odlagališta bili su i dijelom još većeg izazova: komuniciranja s vanzemaljskim životom. Tema je to „Vanzemaljskih jezika“, nove knjige Daniela Oberhausa, novinara američkog tehnološkog časopisa Wired.

Ništa se ne zna o tome kako bi vanzemaljci trebali primati informacije. Dvije plakete poslane u ranim 1970-ima dvjema svemirskim letjelicama Pioneer 10 i 11, prikazuju gola ljudska bića i grubu kartu za pronalazak Zemlje — osnovne indicije, no usko vezane uz pretpostavku da vanzemaljci mogu vidjeti. S obzirom da su šanse da netko uopće pronađe takvu letjelicu beskrajno male, vjerojatnije je da bi radijski odašiljači sa Zemlje, putujući brzinom svjetlosti, uspjeli uspostaviti kontakt. No, baš kao što zemaljski radio mora biti podešen na pravu frekvenciju, mora biti i onaj međuzvjezdani. Kako bi vanzemaljci trebali naići na onu pravu? Pioneerova plaketa daje neke naznake u obliku osnovnog grafičkog prikaza atoma vodika, čiji se magnetski polaritet izmjenjuje u pravilnim vremenskim razmacima, s frekvencijom od 1420 MHz. Budući da je vodik najzastupljeniji element u svemiru, preostaje nada da bi ova skica mogla poslužiti kao neka vrsta telefonskog broja.

Zamislite da ručate u jednoj europskoj prijestolnici a ne znate jezik te zemlje. Konobar govori malo engleski ali, ipak, sporazumijevajući se rukama i nogama, prepoznate nešto iz jelovnika, uspijete to naručiti, pojesti i platiti. Sada, umjesto toga, zamislite da vam je izlet otišao nizbrdo, spasite se i nađete se, na smrt gladni, u nekom amazonskom selu.
Domoroci nemaju pojma što bi s vama. Značajno žvačete u prazno i mljackate, što oni krivo protumače kao da je to vaš primitivni jezik. Kada podignete ruke da se predate, oni pomisle da krećete u napad.

Komunikacija bez popratnog sadržaja je teška. Na primjer, radioaktivnim mjestima se ne smije prići desetinama tisuća godina. Ipak, pošto je engleski jezik od prije 1000 godina danas nerazumljiv suvremenim govornicima, agencije su se potrudile da načine popratna upozorenja uz nuklearni otpad.
Povjerenstva odgovorna za tu zadaću su iznašla sijaset načina, od zaustavnih betonskih šiljaka, preko „Krika“ Edvarda Muncha“, do genetski modificiranih biljaka koje poprimaju upozoravajuću plavu boju. Ni jedno od toga ne jamči otpornost na zub vremena.

Neki od ljudi koji su radili na ovim porukama za mjesta otpada također su sudjelovali u još većem izazovu: komuniciranju s vanzemaljskim životom. To je tema nove knjige novinara magazina Wired, Daniela Oberhausa, „Vanzemaljski jezici“.

Ne zna se ništa o tome kako bi vanzemaljci razumjeli informacije. Par pločica poslanih u ranim 1970-ima dvijema letjelicama Pioneer 10 i 11 prikazuju gola ljudska bića i sadrže grubu mapu o tome gdje se nalazi Zemlja – jednostavno gradivo, ali čak i to podrazumijeva da vanzemaljci imaju vid. Pošto takav svemirski brod ima samo infinitezimalnu šansu da bude pronađen, vjerojatnije je da će, pošto putuju brzinom svjetlosti, kontakt ostvariti radio valovi odaslani sa Zemlje. Ali, baš kao što i zemaljski radio mora biti podešen na određenu valnu duljinu, to isto tako vrijedi i za međuzvjezdani prijam. Kako bi vanzemaljci naišli baš na onu točnu frekvenciju? Pločica s Pioneera daje smjernice u obliku bazičnog dijagrama atoma vodika, čiji se magnetni polaritet preokreće u pravilnim intervalima, s frekvencijom od 1,420 MHz. Pošto je vodik najčešći element u svemiru, postoji nada da bi takav crtež mogao odigrati ulogu neke vrste telefonskog broja.

Zamislite kako jedete u restoranu u nekoj od Europskih prijestolnica, a ne znate lokalni jezik. Konobar priča nešto malo engleskog i na kraju, koristeći se rukama i nogama uspijete naručiti nešto što ste prepoznali na meniju, pojedete i platite. A sad zamislite da ste zalutali u džungli i na kraju izgladnjeli naletite na amazonsko selo. Domoroci nemaju pojma što da misle o vama. Ispuštate zvuke žvakanja za koje misle da je neki primitivni jezik. Kad podignete ruke u znak predaje, misle da ih želite napasti.

Komuniciranje bez zajedničkog konteksta je teško. Na primjer, radioaktivne lokacije moraju ostati napuštene desecima tisuća godina; međutim, budući da je engleski jezik od prije samo 1000 godina nerazumljiv većini današnjih govornika, nuklearne agencije namučile su se da naprave upozorenja za nuklearni otpad. Za to zadužene komisije iznašle su sva moguća rješenja, od ogromnih betonskih šiljaka, slike "Vrisak" Edvarda Muncha, do biljaka genetski izmijenjenih da dramatično promijene boju u plavo. Ništa od toga neće zajamčeno djelovati u budućnosti.

Neki od ljudi koji su radili na tim porukama za odlagališta otpada sudjelovali su još i u većem izazovu: komunikaciji s vanzemaljskim životom. To je tema knjige "Vanzemaljski jezici", autora Daniela Oberhausa, novinara revije Wired.

Ne znamo ništa o tome kako vanzemaljci primaju informacije. Na dvije ploče poslane ranih 1970. u sondama Pioneer 10 i 11, prikazana su gola ljudska bića i gruba mapa na kojoj se nalazi Zemlja - osnovne stvari, ali čak i to temelji na pretpostavci da vanzemaljci vide. Mogućnost da netko pronađe takvu letjelicu je beskonačno mala - veća je vjerojatnost da ćemo kontakt uspostaviti putem radio-valova koji sa Zemlje putuju brzinom svjetlosti. Međutim, baš kao što radio prijamnici na Zemlji moraju biti podešeni na pravu frekvenciju, isto važi i za vanzemaljske prijamnike. Kako će vanzemaljci pronaći pravu frekvenciju? Ploča u sondi Pioneer nagovještava odgovor u obliku osnovnog dijagrama atoma vodika, čija se magnetna polarizacija okreće u redovnim intervalima, frekvencijom od 1.420 MHz. Budući da je vodik najrasprostranjeniji element u svemiru, nadamo se da će ta skica poslužiti kao broj telefona.

Zamisli da sjediš i večeraš u jednoj od europskih metropola čiji maternji jezik ne poznaješ. Konobar govori lošim engleskim jezikom, ali koristeći se svim raspoloživim sredstvima, uspiješ naručiti nešto sa jelovnika što ti se čini poznatim. Pojedeš i platiš. Sada, umjesto navedenog, zamisli da nakon što si planinario i izgubio se, završiš u selu u Amazoniji. Tamošnji stanovnici ne znaju što da misle o tebi. Proizvodiš zvukove žvakanja hrane, koje oni pogrešno protumače kao uzrokovane tvojim primitivnim jezikom. Kada podigneš ruku u zrak, kao znak predaje, oni pomisle da ih želiš napasti.

Komuniciranje bez zajedničkog koteksta (sadržaja) je teško. Na primjer, radioaktivna mjesta moraju ostati netaknuta desetke tisuća godina; no, pošto je Engleski jezik, star samo 1000 godina, danas nerazumljiv većini suvremenih govornika istog, agencije su ulagale velike napore prilikom izrade upozorenja koja se nalaze na nuklearnom otpadu. Odbori zaduženi za izradu istih osmisli su sve od ogromnih betonskih šiljaka do Edward Munch-ovog „Vriska“, preko genetički modificiranih biljaka čija boja se mijenja u alarmantno plavu. Ništa od navedenog ne garantira postojanost u budućnosti.
Neki od ljudi koji su radili na izradi ovih poruka za odlagališta, također su bili sudionici još većeg izazova: komuniciranje za izvanzemaljcima. Isto je tema nove knjige Daniela Oberhausa, novinara koji piše za časopis Wired, pod nazivom „Izvanzemaljski jezici“.

Ništa nije poznato o tome kako izvanzemaljci procesuiraju informacije. Par ploča poslanih početkom 70-ih godina putem dvije svemirske letjelice, Pioneer 10 i 11, prikazuju dva gola ljudska bića i okvirnu kartu kako pronaći planet Zemlju-elementarne (osnovne) stavke, no i to podrazumijeva da izvanzemaljci imaju moć vida. Pošto je skoro nevjerojatno da te letjelice budu pronađene, veću vjerojatnost za uspostavljanje kontakta pružaju radio signali poslani sa planeta Zemlje koji putuju brzinom svjetlosti. No, baš kao što i radioprijemnik koji se koristi na našem planetu, mora biti namješten na odgovorajuću frekvenciju, također mora i potencijalni izvanzemaljski. Kako da izvanzemaljci nađu točnu frelvenciju? Pionirske ploče daju natuknicu u obliku jednostavnog dijagrama vodikovog atoma, čija se magnetna polja izmjenjuju u pravilnim intervalima, pri frekvenciji od 1,420 MHz. Pošto je vodik najzastupljeniji element u svemiru, za nadati je se da će ovaj nacrt funkcionarati kao određena vrsta telefonskog broja.

Zamisli večeru u nekom od europskih glavnih gradova gdje ne poznaješ lokalni jezik. Konobar razumije malo engleskog, a ti uspijevaš, rukama i nogama, naručiti nešto s jelovnika što prepoznaš, pojedeš to i platiš. Sada, druga slika, nakon što pješačenje pođe krivo, nađeš se gladan kao vuk u nekom amazonskom selu. Stanovnici pojma nemaju što da rade s tobom. Ti mimikom proizvodiš zvuke žvakanja za što oni misle da je tvoj primitivan jezik. Kada podigneš ruke da pokažeš predaju, oni pomisle da izvodiš napad.

Teško je komunicirati bez zajedničkog konteksta. Na primjer, radioaktivna područja moraju ostati netaknuta desetke tisuća godina; ipak uzimajući u obzir da je engleski jezik, kojim se govorilo prije nekih 1000 godina samo, danas nerazumljiv većini njegovih suvremenih govornika, agencije se trude da izrade upozorenja za odlaganje nuklearnog otpada. Povjerenstva koja su za to zadužena, išla su od toga da izgrade betonske zvučnike na stupovima, preko"Vriska" Edvarda Munch-a do sadnje genetski modificiranih biljaka koje poplave kada je opasno. Nikome nije zajamčeno da je otporan na budućnost.

Neki od tih istih ljudi koji su radili na takvim porukama na mjestima otpada, sudjelovali su i u većem izazovu: komuniciranju s izvanzemaljcima. To je tema nove knjige "Izvanzemaljski jezici" Daniela Oberhausa, novinara iz Wired-a.

Ništa se ne zna o tome kako izvanzemaljci mogu primiti informacije. Nekoliko plakata koji su poslani ranih 70-ih dvjema svemirskim letjelicama, Pionir 10 i 11., prikazuju gole ljude i grubu kartu za pronalazak Zemlje - osnovne stvari, ali i to je pod pretpostavkom da izvanzemaljci mogu gledati. Budući da takva letjelica ima premale šanse da uopće bude pronađena, veća je vjerojatnost da radio signali sa Zemlje, koji putuju brzinom svjetlosti, ostvare kontakt. Ali kao što izvanzemaljski radio mora biti podešen na pravu frekvenciju, tako mora i međuzvjezdana vrsta. Kako mogu izvanzemaljci nabasati na točnu frekvenciju? Plakat iz Pionira daje nagovještaj u obliku osnovnog dijagrama od atoma vodika, magnetske polarnosti od koje se pokreće u redovnim intervalima, s frekvencijom od 1.420 MHz. Budući da je vodik najrasprostranjeniji element u svemiru, nadamo se da ova skica može djelovati kao vrsta telefonskog broja.